Post s posvetom.

Ne volim proljeće, predomislila sam se. U proljeće mi se događaju ne baš lijepe stvari. Moje proljeće je obrnuto od tuđih, u tuđe proljeće godina se tek rađa, sve kreče nabolje, a u moje godina umire, i sve je loše.
Nerado se sjećam prošlog proljeća, mrzila sam ga iz dna duše. Zbog njega mi je cijela godina (osim jeseni) bila katastrofa. Volim prošlo proljeće iz samo jednog razloga: Naučilo me prepoznati prave prijatelje.
Tada je sve krenulo naopako: bila sam izbačena iz društva, počela sam dobivati slabe ocjene, a jedno kratko vrijeme nisam išla na Zaro, a Zaro je smisao mog života. Tamo su moji ljudi, moja sreća i moj smijeh. Tamo sam od svoje 4. godine, i otići ću kada budem išla na faks. Ali vratit ću se, jer su to staze moga djetinjstva i mog odrastanja.
Nije mi lijepo govoriti o tome, ali to ispucati iz sebe. Tada sam stalno plakala. Glava mi je bila u jastuku, a jastuk mokar. Svoju tugu sam iskaljivala na papirima i stranicama u Wordu, pisala sam o životu, o onome šta mi se događalo.
Ali tada se pojavio on, i uljepšao mi život. Poznajem ga već više od 10 godina, od malena, ali nikad nismo bili tako dobri kao sad. Nikad ga zapravo nisam previše primječivala. Bio mi je prijatelj, ali sada je najbolji.
Da nije bilo njega, ja bi se vjerojatno zatvorila u sebe, a velike odmore bi provodila zatvorena u ženskom wc-u, jer nebi imala niti jednog prijatelja da me izvuče, kao što je to napravio Adrian.
Bio je uz mene, zajedno smo išli na odmore, do dučana, smijali se, zezali... jako sam mu zahvalna zbog toga što je bio samnom kad nije nitko drugi.
Naravno, kao i svaki čovjek, ima on neke svoje mušice, pa se tu i tamo znamo pokačit oko nečeg. Ali kakvi bi mi to bili najbolji prijatelji da se niti jednom nismo posvađali? Ali uvijek se izvučemo na moju ispriku "Ne želiš valjda da dočekam/dočekaš rođendan bez tebe/mene?", jer se uvijek zakačimo par dana prije naših rođendana. xD
Naravno, ne želim da Lea ostane izostavljena, jer je ona isto bila uz mene. Ali ona je 2 godine mlađa, ona tada nije smijela izlaziti iz školskog dvorišta, a i nismo se viđale tako često jer je ona bila na drugoj strani škole.
Tu je naravno, i Brigita.
Ali ipak, Adrian je Adrian, uvijek bio i ostao za mene. Volim ga. Bez njega nebi bila ista.

Kako sam krenula, ovo će biti post o prijateljstvu i mojim prijateljima.
Onda, tu je Sara. E pa, ona je moja prijeteljica koju najduže poznajem. Upoznale smo se prije 13 godina, možda 14. Onog dana kada je moja mama rekla njenoj - da je trudna. Bile smo još u stomaku kada smo se upoznale, da.
Pa, Sara nije bila jedna od jako malo ljudi koji su bili uz mene. Ona mi je okrenula leđa. Ali ne zamjeram joj, sada mi vrača onih 3 mjeseci koje je izgubila. Stalno govori da je bila govno, i da si nikad to neče oprostit, jer kada je ona bila u mojoj situaciji, imala je samo jednu, jedinu prijateljicu - mene.
Ali nije ona loša, dobra je ona cura. Ima nekih svojih mana, plače za svaku sitnicu,npr. kada se cijeli razred složi da je jadno i umišljeno plakat zbog dvojke.
Čini mi se da joj ponovo prijeti odbačenje od strane cura iz razreda, ako ne i nekih drugih. Ali kao što sam uvijek bila, biti ću uz nju - baš kao što je Adrian bio uz mene.

I na kraju, mislim da su več i vrapćići na grani skužili, da je ovaj post posvečen Adrianu. Morala sam to sve napisat, jer nisam to mogla držat u sebi.

:**

Sve već miriši na proljeće.

Proljeće je stiglo, osjećam to. Možda je malo prerano, ali probudilo se ono nešto veselo u meni, sretno.
Proljeće je stiglo zajedno sa Mihovilom, dečkom sa slike iz prošlog posta.
Bila sam na fejsu, čekala nešto a čak niti nisam znala šta, dosađivala sam se. Pričala sam sa najboljom prijateljicom. I odjednom, otvorio mi se novi prozor, novi mali chat - Mihovil. Napisao mi je "Spremaj se." U početku sam mislila da je profulao prozor.
Ja: "Za kamo da se spremim?"
On: "Dolazim u Pulu. Reci i Luki da se spremi."
Nisam vjerovala svojim očima. Počela sam skakat' kao neki idiot, vrištala sam, smijala sam se osmjehom kao da sam dobila na lotu. Nisam mogla vjerovati - vidjet ću ga, ponovno ću ga vidjeti, Čupavog! Odmah sam to rekla frendici sa kojom sam pričala.
Još uvijek sam pod dojmom, presretna sam. Svako malo ponovim da Čupavi dolazi u Pulu, frendica je danas počela vikat na mene zbog toga. xD
Dolazi tek u 6. ili 8. mjesecu, tko će izdržat do tad?
Brigita je rekla da će ić samnom, ali ja sam joj rekla da neće, jer će me obrukat. Sara i Karla su rekle da će ić samnom. Karla iz jednog nebitnog razloga, a Sara "da mi bude moralna podrška jer ne mogu ić sa 2 dečka." Ali, ja ću ić sama, i baš me briga.

~

Meni radi što god hočeš - mrzi me, vrijeđaj me, ogovaraj me, tuci me - "al' ne možeš mi ništa, smijem se!"
Ali samo probaj taknut ili reč bilo koju lošu ili protiv mog frenda/frendice, iskopat ću ti oči, odsječ glavu i polomit svaku lomljivu koščicu u tvom tijelu. Ne podnosim kad netko govori nešto protiv mojih frendova. Tada sam sposobna ubiti nekog.
Bliži se nekakvo među školsko natjecanje u rukometu, nebih znala "stručni naziv" za to, i naravno, sastavljaju se ekipe. Nastavnica iz tjelesnog je izbacila Davida kao golmana, zbog ponašanja, i ubacila je mog najboljeg prijatelja, Adriana. On stvarno jako dobro brani, znam to.
Kada su pojedine osobe čule za to, reagirale su odprilike ovako: "Adrian? Adrian? Šta Adrian? Ma šta on zna branit?"
A meni je para počela izlazit na uši. Došlo mi je da vičem, da se derem, da *ebem mater tim ljudima, ali suzdržala sam se.
Kasnije, jedan od iz ekipe je reko da mu neće dozvolit da igra. Uh, da sam bar imala muda doć mu tamo, pljunut u facu, reč da se goni i opalit šamarčinu. Da zna kako Adrian brani, nikad mu nebi palo napamet niti da zausti da loše brani. Opet sam se sad iznervirala, nepotrebno.
Ali boli me briga, sljedeći put ću napravit ono šta mi dođe da napravim, misli ću prenijest u dijelo, i nitko mi ništa neče moč. Nek me udare, nek me mlate, nek me bace na pd i cipelare - neče me slomit.

:**

x Komentari [ 13 ] x

Poseban.

Ima ta jedna tema, o kojoj moram pisati. Barem jedan post.
Bila sam u Zagrebu, 2 dana - premalo. Unicef. Ne zvuči baš nešto, jel? 4. susret Mreže škola bez nasilja. Iz svake škole koja provodi to unicefovo nešto, došla su po 2 odraslih (u mom slučaju pedagogica i psihologica) i po 1 učenik. U našoj školi su izabrali mene. Od svih 440 učenika u našoj školi - oni su izabrali baš mene. To je bio najljepši poklon za rođendan koj sam mogla dobiti, jer da, to su mi rekli baš za moj rođendan - nikad to neču zaboraviti.
Mislila sam, "Upoznat ću puho novih ljudi, iz svih djelova Hrvatske, ali, 2 dana sigurno nisu dovoljna da se jako zbližim s njima." No, prevarila sam se. 2 su dana itekako dovoljna da se jako zbližiš sa ljudima.

Ovo je totalno spontana slika - zbog toga je najljepša. Čupavi i Jednorog. (Mihovil i ja)
Shvatila sam da mi jako nedostaju, stvarno jako. Sve bih dala da ih mogu ponovno sve vidjeti, na okupu. Da ponovno mogu biti s njima, i "rasturiti" Antunović.
Mojoj cimerici Mihaeli i meni je u 7 ujutro bilo malo dosadno, pa smo se išle prošetat jedan đir po hotelu. Usput smo uspijele probudit Luku, dečka iz Pule, sa kojim sam provela najviše vremena.
Tada sam u potpunosti zanemarila riječi moje nastavnice iz kemije i biologije "Dnevno morate spavati najmanje 10 sati." Da, a ja sam u 2 dana spavala oko 10 sati, možda malo manje. Nisam imala vremena za spavanje, zabavljala sam se.
Nego, vratimo se onoj slici. Ti osmjesi, naše raščupane kose, smijeh iz srca. Taj osječaj koj osječaš samo tamo, osječaj koj osječaš samo sa tim ljudima. Ponekad sam se pitala dali je to samo san, prekrasan san iz kojeg ću se uskoro probuditi i začuti zvono budilice koja će reči da je vrijeme da se spremim i krenem prema kombiju koji će nas odvesti do Zagreba. Obožavam te ljude, nedostaju mi. Ti ljudi koji su baš poput mene. Koje nije sram zagrliti nekog. Ti ljudi se smiju iz srca, i mogu osjetiti njihov smijeh. Oni su na meni ostavili svoj trag, svoj pečat koj je otporan na vodu, otporan na kilometre koji nas dijele. Njih nikad neču zaboravit. Uvijek ću biti uz njih bez obzira na to u kojem se dijelu svijeta nalaze. Oni će zauvijek imati mijesto u mome srcu.
Ako ovo čitate, znajte da vas nisam zaboravila, i da nikad neču.
Mihaela, Čupavi Mihovil, Niski Domagoj, Jednorog Marijan, Vanja, Anđela, Klaudija, Luka, Tuljan Matea, Marko, Petra, i svi ostali <3

Hvala svima na čitanju ovog posta za moju dušu.

:**

x Komentari [ 4 ] x

Riječ "prijateljstvo" je očito izgubila smisao.

Razmišljala sam. Prijateljstvo više nije ono što je nekad bilo, nitko ga više ne cijeni.
Promijenila sam se. Nabolje - svi govore. Ali, zašto se onda u nekim trenucima osječam grozno?

Ima ta jedna cura, zovimo ju A., ne želim otkriti njezino pravo ime.
Nikad se nismo jako puno družile, i nismo bile najbolje prijateljice, ali - bile smo prijateljice.
Ona mi je bila prijateljica, kada neki drugi nisu, onda kada mi se svijet rušio. Ali ne više, sad me ne primječuje.
Počela se ufuravat, previše ako se mene pita, ali znam, ne pita me se. Puši, pije (tu i tamo, subotom), markira... pokvarila se, jako. Njena sestra, 2 godine starija od nje, je kao kruh za razliku od A. Jednostavno ne mogu vjerovati i ne mogu se načuditi što je ona od sebe napravila i kakva je postala.
Kada sam joj prijateljica? Onda kada je treba izvuči sa sata ili slično. Ali, sad si je našla drugu žrtvu da opravdava njene odlaske, ili kašnjenja na sat. Ja sam ponekad znala izmislit pokoju, kako ne bi dobila neopravdani, ali sada to radi njezina nova "žrtva".

~

A sad, još jedna tema, jednostavno moram to sve izbaciti iz sebe.

Recite mi, dali sam ja normalan čovjek? Nisam vjerojatno, zaljubim se svako malo. Prije 5 min mi se sviđao ovaj, sad onaj, a za 10 min će mi se sviđati onaj skroz neki ljevi. Moja najbolja frendica me više ne stigne pohvatati kad joj pričam.
Ovaj, koj mi se sad sviđa... pa, za njega nikome nisam rekla. Jedna moja frednica će kad tad pročitati ovaj post, jer ih očito prati (xD), ali da, saznat će tek kad ga do kraja pročita. On je malo viši od mene. Ima crnu kosu, smeđe oči i baby face. Poznam ga od svoje 6., ili 7. godine. Nismo bili baš neki frendovi jer se nismo puno viđali, ali sada smo jako dobri. Volim se glupirat s njim. I volim njegove retardirane asocijacije tipa. Kemijska - banana. Ja se trgam kad sam s njim.

To bi bilo to za ovaj post, valjda.

:**

x Komentari [ 12 ] x

Sve se događa u Arubi

Aruba je taj neki teen disco u Puli, koj se održava svake subote.
Pa, jučer sam bila tamo, moje 4 frendice i ja smo krenule tamo zajedno.
Stale smo ispred šanka i uzele smo 3 kole. Na početku je bilo stvarno bez veze, nikakve akcije. Ali onda je pored nas prošao moj prijatelj, Marino. Petra je mu je počela mahat kao budala i viknula je njegovo ime. On se okrenuo i došao do nas, mojoj frendici Eriki s leđa, zaglio je oko struka i poljubio. Tu si sliku ne mogu izbiti iz glave. Njih dvoje zajedno, kako se ljube. Oni nisu bili zajedno. Ona se sviđala njemu, ali ne i on njoj, nije željela biti sa njim.
Kasnije, njih su dvoje otišli u gužvu plesati. A ja sam tada upoznala njega, Vinka. On je zgodan, legendaran, njega svi znaju, on je, kako bi moja frendica rekla, manga. Počeli smo od jedne čudne, glupe i smiješne rečenice, "Šta je?", tako se u Arubi skoro svi upoznavaju. Počeli smo pričati, i onda mi je uzeo naočale. Ali, ja nisam kao i svi drugi ljudi, moje naočale za vid nisu normalne, bezvezne, jednobojne. Moje naočale imaju jako veliki okvir, crne i bijele kockice po sebi, izgledaju kao sunčane naočale ray-ban. Uzeo mi je naočale i rekao da će ih malo nositi. Počeli smo se gubiti u gužvi. Plesali smo. A onda, onda smo naišli na Eriku i Marina, kako plešu zagrljeni. Nisam željela da misle kako ih pratim, pa sam rekla Vinku dali mi misli vratiti naočale ili ću ga i dalje morati ganjati po Arubi. Na to mi je odgovorio da mi neda naočale jer ih želi još malo nositi i nesato je u gužvi. Više ga nisam mogla naći, ali je tada mene pronašao neki tip, kojega sam vidjela prvi put u životu.
On: Ej, di ti ja frendica?
Ja: Koja frendica, 3 su bile samnom.
On: Ona sa tračnicama (Naime, Sara nosi protezu.)
Ja: Ne znam, vjerojatno pleše negdje.
On: Ja sam Damir. Pitaj je dal će plesat samnom.
Ja: Ja sam Matea. Oke.
Onda smo je mi išli tražit. Napravili smo jedno 5 đireva po Arubi da bi je nakraju našli kako ona mene traži xD. Ona onda nije htjela plesat sa njim, iz samo njoj poznatih razloga.
Ja sam se kasnije opet glupirala onuda sa Vinkom. Lik je stvarno legendaran. I rekao mi je da će me sljedeču subotu častit kolom. Ja sam procvjetala.
I, dok sam ja tako bila u gužvi sa Vinkom, Erika se vratila curama, a ja sam propustila sve detalje. Kasnije mi je rekla da su se požvalili, a Marino mi je to danas potvrdio.
Kada bih mogla ponoviti Arubu, definitivno bih.
Možda vam je sve ovo bilo dosadno i naporno čitati, ali ja sam to morala izbaciti iz sebe i podjeliti sa drugima.

:**



[Dodano 17.1.]

Evo, jedna slika iz Arube, ne mogu si pomoć xD

S lijeva na desno: Sara, ja, Petra, Helena i Erika

:**

x Komentari [ 24 ] x

Počinjem

I ja sam otvorila blog. Ne znam, došlo mi je. O meni možete pročitati u boxu.
Nego, da krenem sa postom, kao da sam blogerica več dulje vrijeme.

Odustajem. Gotovo je. Nije više važno. Više uopče nije važno. Baš me briga. Jer, kada se čovjek oko nečega trudi, valjda postigne nešto? Barem jedan mali korak naprijed. Ali ne ja, ja sam drugačija. Oko nečega sam se trudila, i željela sam postiči nešto, ali uzaludno. Ono što sam tim trudom uspijela postići su samo dva prijateljstva, dvije osobe, sa kojima se želim nastaviti družiti. Ne, ne kažem da je to malo, to je stvarno velika stvar, ta dva prijateljstva za koje se nadam da će postati velika i neraskidiva, ali nisam ispunila svoj cilj, onaj cilj koj sam si zadala. Ali, sada kad znam neke stvari, shvačam da je uzaludno pokušavati dostiči taj cilj. Jer je Bog za taj cilj odredio nekog drugog, nekog drugog, sretnog čovjeka, a ne mene. Mene sigurno čeka netko drugi, netko bolji, netko stvoren za mene. Možda on upravo sada radi gluposti i zabavlja se, možda on upravo sada shvača isto što i ja, ili ga možda još uopče nisam upoznala. Ne znam. Prerano je da mislim o budučnosti. Trebam razmišljati o sadašnjosti i ne smijem živjeti u prošlosti, u uspomenama. Trebam živjeti.

:**

x Komentari [ 14 ] x

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.